Analiza: Mir u Gazi neće potrajati, osim ako ne prestane "poseban odnos" SAD-a i Izraela

Svi možemo biti zahvalni što je pokolj u Gazi obustavljen, makar privremeno, te što se izraelski taoci i palestinski zatvorenici razmjenjuju, i što humanitarna pomoć sada može slobodnije pristizati napaćenom stanovništvu Gaze. Ne iznenađuje što američki predsjednik Donald Trump slavi ovaj uspjeh i naziva sporazum o prekidu vatre "historijskim svitanjem novog Bliskog istoka". I ranije je govorio slične stvari, kao i neki od njegovih prethodnika.

U svojoj analizi za Foreign Policy, Walt izražava nadu da je Trump ovaj put u pravu, ali ističe da se "ne bi kladio na to".

Naime, postoje dva pitanja koja lebde nad ishodom ovog sporazuma.

"Prvo, očigledno, jeste: "Hoće li opstati?" Drugo pitanje - od kojeg odgovor na prvo u velikoj mjeri zavisi - jeste da li se odnosi Izraela s ostatkom svijeta, a naročito njegov "poseban odnos" sa Sjedinjenim Državama, razvijaju u pravcu koji bi mogao učiniti trajni mir napokon mogućim".

Ultimatum, bez palestinskog učešća

Što se tiče prvog pitanja, Walt smatra da je teško biti optimističan. Kao što su i drugi kritičari primijetili, "mirovni plan" sastavili su izrazito proizraelski američki "posrednici" (Steve Witkoff i Jared Kushner) uz minimalno palestinsko učešće.

"U svojoj konačnoj formi, plan više liči na ultimatum nego na pregovarački sporazum", smatra on.

Plan odbacuje neke od maksimalističkih ambicija izraelske krajnje desnice (poput aneksije Gaze i trajnog protjerivanja njenih palestinskih stanovnika), ali od Palestinaca traži niz teških i gotovo nemogućih za provjeru ustupaka - poput potpunog razoružanja Hamasa, uništenja svih njegovih tunela, isključenja iz svakog oblika političkog djelovanja te radikalne, ali nedefinisane reforme Palestinske samouprave.

Neka još neimenovana vanjska nadzorna institucija - pod kontrolom "Odbora za mir" kojim bi lično predsjedavao Trump - nadzirat će provođenje sporazuma i odlučivati da li se obje strane pridržavaju dogovora.

Još važnije, sporazum odlaže sva teška politička pitanja za neko nedefinisano buduće vrijeme i potpuno šuti o izraelskim naporima da proguta Zapadnu obalu.

Walt u planu vidi "beskonačno prilika za Izrael da proglasi kako Palestinci nisu dovoljno ispunili obaveze i zatim ponovo pooštri pritisak (ili obnovi nasilje)".

"Da bi neko povjerovao da će ovaj plan uspjeti, morao bi vjerovati da će vanjski svijet - a naročito Sjedinjene Države - održavati neprekidan pritisak na Izrael da poštuje trenutni dogovor i napokon pristane na pravedno i trajno rješenje svog dugotrajnog sukoba s Palestincima", ističe on.

Čini se da se Trump konačno umorio od taktika odugovlačenja izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i prisilio ga da prihvati ovaj ograničeni sporazum. To samo pokazuje koliko moći američki predsjednici imaju - ako su voljni da je iskoriste.

Međutim, nema dokaza da su Netanyahu, njegovi desničarski saveznici ili izraelsko društvo u cjelini spremni prihvatiti bilo iskreno rješenje u okviru dvije države, bilo neki oblik konfederacije jedne države - čak i kada bi bili sigurni da su Hamas i druge ekstremne palestinske frakcije potpuno marginalizovane.

"S obzirom na Trumpovu notorno kratku pažnju, promjenjivu ličnost i nezainteresovanost za detalje, može li iko ozbiljno vjerovati da će postojati dugoročno praćenje ovog procesa?", pita on.

Problem, naravno, nije samo Trump. Vanjske sile su često bile voljne da natjeraju zaraćene strane da privremeno prekinu borbe - kao što su to činile SAD i Sovjetski Savez tokom arapsko-izraelskih ratova 1956, 1967. i 1973. godine, i kao što je Washington radio u više navrata od tada - ali nikada nisu bile spremne da ulože dovoljno vremena, pažnje i političkog kapitala, niti da iskoriste puni obim svog uticaja, kako bi postigle pravedno i trajno političko rješenje.

Zato su propali Sporazumi iz Osla, samit u Camp Davidu 2000. godine, konferencija u Annapolisu 2007, neuspješni Bliskoistočni kvartet i druge, bombastično najavljivane mirovne inicijative.

Cijena "posebnog odnosa"

Ako je potreban trajan američki pritisak, onda drugo pitanje postaje ključno: da li bi odnosi između SAD-a i Izraela mogli evoluirati u smjeru koji bi učinio mir vjerovatnijim, bez obzira na lične sklonosti Donalda Trumpa?

Napad od 7. oktobra 2023. skupo je koštao Hamas u očima svijeta, a izraelski genocidni odgovor nanio je sličnu štetu izraelskom ugledu. Velika Britanija, Francuska, Kanada, Australija i još neke države formalno su priznale Palestinu - simboličan, ali značajan znak promjene stava.

Izraelski pokušaji normalizacije odnosa s arapskim svijetom su na čekanju. U Sjedinjenim Državama ankete pokazuju dramatičan pomak u javnom mnijenju: sve više Amerikanaca izjavljuje da su skloniji Palestincima nego Izraelu, a 41 posto vjeruje da izraelske akcije predstavljaju genocid (ili nešto slično), dok ih samo 22 posto smatra opravdanim.

Podrška Izraelu najviše je pala među demokratama i nezavisnim biračima, ali su i istaknuti konzervativci - poput Stevea Bannona, Tuckera Carlsona i kongresmenke Marjorie Taylor Greene - uputili oštre kritike. Demokrati su više vođeni brigom za ljudska prava, dok konzervativni kritičari smatraju da bezuslovna američka podrška sve samovoljnijem Izraelu nije spojiva s idejom "Amerika na prvom mjestu".

Direktni troškovi tog "posebnog odnosa" poznati su već dugo. Izrael je najveći strani korisnik američke vojne pomoći, a vlada SAD-a formalno je obavezna da održava njegovu "kvalitativnu vojnu prednost", iako je Izrael sada bogata zemlja - 16. u svijetu po dohotku po glavi stanovnika - i posjeduje znatan nuklearni arsenal.

Uobičajeni iznos od oko 4 milijarde dolara godišnje za vojnu pomoć porastao je na oko 22 milijarde tokom rata Izraela i Hamasa, što su američki poreski obveznici finansirali.

Upravo ta bezuslovna podrška glavni je razlog zbog kojeg SAD ostaju duboko nepopularne u većini bliskoistočnih zemalja, iako njihovi vladari nastoje pridobiti američku naklonost zbog oružja, investicija i pristupa tržištima.

"Bezuslovna podrška Izraelu slabi američku "meku moć", jer podriva tvrdnju Washingtona da je dosljedan branilac ljudskih prava i moralno superioran u odnosu na rivalske sile poput Rusije ili Kine. Takva hipokrizija možda ne zabrinjava Trumpovu administraciju, s obzirom na to koliko malo važnosti pridaje tim idealima, ali ipak ostaje u suprotnosti s američkim liberalnim načelima", piše Walt.

Poseban odnos također znači da mala zemlja od manje od 10 miliona stanovnika zauzima nesrazmjerno mnogo prostora u političkom životu najmoćnije države svijeta.

"Pogledajte samo količinu medijskog prostora koju Izrael zauzima, u poređenju s državama daleko većeg značaja poput Indije, Japana, Indonezije, Nigerije ili Brazila. Austrija ima približno isti broj stanovnika i BDP kao Izrael i domaćin je mnogih međunarodnih agencija, ali se o njoj u Americi čuje samo povremeno. Pogledajte i broj think tankova i lobističkih grupa posvećenih samo Izraelu, te količinu vremena koju američki političari troše na njegove probleme", navodi on.

Pretjerana moć izraelskog lobija

Štaviše, pitanja vezana za tu malu zemlju redovno prodiru u širu američku kulturnu i intelektualnu sferu. Trenutni napadi na univerzitete imaju mnogo uzroka, ali su dodatno podgrijani prenaglašenim optužbama za antisemitizam protiv studenata (među njima i mnogih Jevreja) koji protestuju protiv genocida u Gazi i američke uloge u njegovom podržavanju. Napadi na akademske slobode i slobodu govora nisu motivisani isključivo željom da se Izrael zaštiti od kritike i održi "poseban odnos", ali je i to jedan od faktora.

Walt ističe i koliko predsjedničkog vremena i pažnje troši ova jedna mala država. Jimmy Carter posvetio je gotovo dvije sedmice svog mandata ličnim pregovorima oko Camp Davida 1978. godine, a Bill Clinton pokušao je nešto slično. George W. Bush, Barack Obama i Joe Biden posvetili su dane, ako ne i sedmice, pitanjima vezanim za Izrael, dok je državni sekretar Antony Blinken tokom četiri godine na funkciji putovao tamo 16 puta, a samo četiri puta u cijelu Afriku.

Čak ni Trump nije uspio ostati po strani ili potpuno delegirati izraelsku politiku svojim saradnicima.

"A svaki sat koji predsjednik, njegovi savjetnici i najviši zvaničnici potroše na ta pitanja - sat je koji ne mogu posvetiti problemima od daleko većeg značaja za američku sigurnost i prosperitet".

"Zato ja, kao i mnogi drugi, već dugo zagovaram da Sjedinjene Države uspostave normalan odnos s Izraelom, srazmjeran njegovoj veličini, strateškom značaju i stvarnom skladu s američkim interesima. U takvom odnosu Washington više ne bi glumio da su interesi SAD-a i Izraela identični. Kada bi Izrael postupao u skladu s američkim interesima, uživao bi podršku SAD-a. Ako bi djelovao suprotno - recimo, izgradnjom novih naselja na okupiranim teritorijama - suočio bi se sa snažnim američkim protivljenjem", piše Walt.

On ističe da bi neki bi mogli tvrditi da „normalan odnos“ nema smisla jer Izrael nije "normalna država", zbog svojih historijskih korijena, dugotrajne hrišćanske antisemitističke tradicije, naslijeđa Holokausta i položaja u izrazito konfliktnom regionu.

"Možda, ali 2025. godine načini na koje Izrael nije normalan zapravo su razlozi da se američka podrška smanji, a ne održi", argumentuje Walt.

Kako je nedavno primijetio Ian Lustick, Izrael sve više odgovara definiciji "lude države" izraelskog političkog naučnika Yehezkela Drora - one koja: 1) slijedi agresivne ciljeve štetne po druge, 2) pokazuje intenzivnu posvećenost tim ciljevima, 3) ima raširen osjećaj moralne superiornosti uprkos spremnosti da djeluje nemoralno, 4) zna racionalno birati instrumente za ostvarenje tih ciljeva i 5) ima kapacitete da ih sprovede.

Po Lustickovom mišljenju, jedan od ključnih faktora izraelske sadašnje putanje jeste "gotovo bezuslovna podrška koju su američke administracije pružale izraelskim vladama", što on pripisuje "pretjerano velikoj političkoj moći izraelskog lobija u Washingtonu".

"Da li je takav stav "antiizraelski"? Teško. Bezuslovna podrška bila je loša i za Sjedinjene Države i pogubna za Izrael, koji gubi međunarodnu podršku, sve je podijeljeniji unutar zemlje, sve više skreće ka mesijanskoj desnici i suočava se s odlaskom visokoobrazovanih i ekonomski mobilnih elita", piše Walt.

On arugmentuje da bi politika "dobronamjerne normalnosti" bila dugoročno bolja i za Ameriku i za Izrael - čak i ako to nije u interesu AIPAC-a, Cionističke organizacije Amerike, "Hrišćana ujedinjenih za Izrael" i drugih grupa koje su održavale poseban odnos, dovele Izrael do današnjeg položaja i omogućile mu da nanese ogromnu patnju milionima Palestinaca pod okupacijom.

"Ako želite trajan mir - potreban je normalniji odnos s Izraelom", ističe on na kraju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad